Tode Nikoletić: Da li znaš

O, da li znaš
da neko pati ko nije kriv,
i svaki dan je njegov siv
ko oblak koji luta sam?

O, da li znaš
kako ga mogu potražiti,
i tugu s lica ublažiti,
iz srca sunca da mu dam?

Jer jedno nebo iznad nas je dovoljno
da nijedno dete ne bude zlovoljno.
Nek mržnji svako kaže: „Odlazi!“,
i suzu u svakom oku porazi.

Za svako biće moramo se boriti
i sreće svima još više stvoriti.
Nek ponos svima cveta u grudima
da bi se mogli zvati ljudima.

O, da li znaš
da neko gladan samuje,
ko duša teška, uboga,
koja mu vene kao cvet?

O, da li znaš,
ljubavi malo da mu je
i kora hleba suvoga,
zar ne bi lepši bio svet?

Jer jedno nebo iznad nas je dovoljno
da nijedno dete ne bude zlovoljno.
Nek mržnji svako kaže: „Odlazi!“,
i suzu u svakom oku porazi.

Za svako biće moramo se boriti
i sreće svima još više stvoriti.
Sve dok nam srca tuku u grudima,
da bi se mogli zvati ljudima.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.