fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Svitac

Zvezde-mesec-nebo

Nežno kao san bez kraja
Tako noćas misli lete,
Ja sam svitac sav od sjaja
Koji sreću svima plete.

Imam krila kao vila
Osmeh širok kao duga,
Da bih njima obavila
Svakog koga boli tuga.

Tiho kao školjka plava
Koju kupa bistra reka,
Ja sam biser koji spava
I koji te tajno čeka.

Imam snove i darove,
Zagrljaje čak do neba,
Da bih stigla noći ove
Svakom kome ljubav treba.

Ako ovu pesmu shvatiš
I ako ti duši prija,
Tek kad u snu okrilatiš,
Bices svitac kao i ja.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.