Mnogi ga pohodiše, i znani i neznani.
Vazda zveket vojničkih kundura kaldrmom je odzvanjao. Mijenjale se zastave na vrhu i prije i poslije izgradnje Kamerlengo tvrđave, koju sagradih neimar Marin Radoja, činovnik – blagajnik, čovjek koji je vodio sve finansijske poslove u dogovoru s Knezom u XIV i XV vijeku.
I sve vojskovođe su drhtale pred njim.
Znam samo Marinu nisu sigurno drhtale ruke čim sagradi ovo veličanstveno izdanje.
Ni moje noge slušajući priče o njemu nije zaobišlo to drhtanje.
Čim ispružih korak, prvo što me očeša neki vjetar.
Blag i topao. S glavnog kolodvora zasvira muzika, iza ušiju neki čudan ugođaj.
Znao sam namah, nisam svoj.
Neka će me strefiti posebna vrelina.
Putujući Jadranskom džadom od Dubrovnika gore i od Istre dole, noge bi uvijek mu došle blizu, ali nikad iz nekih milion nepoznatih razloga nisu uspjele da kroče njemu.
I to mi je nešto govorilo o njegovoj posebnosti.
Neki čudni šejtani mi ga ostaviše zadnjeg da upoznam, a najviše zavolim.
Grad osnovaše Grci kolonisti s otoka Visa u III st.pr. Krista i mnoge vojne hunte su gospodarile njim, od Grka, Rimljana pa nadalje.
Dolazile bi i odlazile ostavljajući za sobom i trag tadašnje civilizacije.
No, čini mi se iz svih tih mnogobrojnih kulturnih baština najviše je poznat po Gradskim zidinama i južnoj strani (morska vrata).
Jest, da u kuli i u Starom gradu nisu se mogle sresti nit travke, nit mirisno cvijeće, sem na ponekom balkonu neke gospodarice, zaljubljenice u njega, ali ako zaputiš se u kalete, uske uličice nećeš prestati s divljenjem tim neimarima tog vremena što sve uvezaše u jednu kompaktnu cjelinu i što nebo je od svog ovog sjaja optočeno s hiljadu tirkiza.
Na trotoarima su se mogle kupiti razne dječije i za odrasle đakonije.
Od igle i konca tu je bilo, sve što putniku bi zafalilo, do voća i povrća što bi se tu uzgajalo, suvenira vezanih za ovaj kraj.
Pred dugom alejom visokih palmi orgijanje sunca u podne dobijalo bi rasprostranjenost, prostrani red kafana, restorana i kafića, te živnuli bi tijesni sokaci. Vižljavi prodavci bi najednom podivljali u želji da što više ušićare iznoseći sve, pa čak i tepihe iz daleke Perzije. Jedan kepec ispred slastičarne nudio bi prolaznike da onako probaju s nogu, dok za stolovima se moglo vidjeti kako drugi se slade baklavama i tulumbama.
Na tezgama bi sve puklo k’o halva, i originali i kopije, svilene mahrame „ Made in Istanbul“, razne šerpe: žute, plave i bijele, escajg, vješta djela kineskih kopija.
Ovdje jedino još nisi mogao čuti benzin i riba ustajala kako miriše. Istina, miriše more i ne nedostaje ona ribarska galama što hvaliseći se svojim ulovom samo podižu sebi cijenu.
Na brdešku iznad vijorila se i zastava hrvatska na jednoj maloj skladnoj katoličkoj kapeli. Možda mala samo po veličini i obliku, ali velika u srcu molitvenika koji rado se odazivaju moleći za oprost il’ kako bi veličali Isusa Krista.
Pored velikog broja znamenitosti koje su ostavljali vladari i imperatori za sobom Venecijanci izgradiše i dvije utvrde, dva remek djela; Tvrđavu Kamerlengo i Kulu Sv. Marka.
Na južnim vratima, a možda i najmlađa zaostavština na jednom stubu stajale su i povijesne riječi junaka iz II svjetskog rata, pisca, književnika Vladimira Nazora; “ Kreneš li ikad put juga lijepog stani pred Trogirom. Usidri lađu pred zidinama grada“.
I zaista mi je trebalo preći put duž Srednje Bosne, pa preko zabiti i brdovitog Kupresa dok se ne ukažu vrata.
No, kilometri sad znam nisu bili uzalud pređeni. U utrobi vječno konači zatalasano more.
(2014)
