Znaš, ja ti nikada nisam bila sretna
uvjek sam osjećala prazninu, iznutra
nedostajanje, čežnju.
Kad’ bi zaiskrili oni trenuci, tobom,
ja u svom neiskustvu, sa srećom,
sve pomiješala bi’ sa tugom.
Možda to, neko umije drugačije upakovat’,
iskazati, ja jednostavno, ne znam
odveć sam iskrena, u svemu.
Voljela bih, da možeš uć’ mi, ispod kože
tek tad bi razumio,
ono što ti ne ispričam, usnama, pogledom.
Smatram, da sam se zaglavila,
u nekom svom vremenu i da se često
ģušim od ljudi,
da bi mi pusto ostrvo bilo mehlem,
za sve srasle i tek novootvorene, rane.
Pisala bi’ prstima poeziju, po pijesku.
Vjetar bi je raznosio i bacao po plaveti vode.
Bosim stopalima, gazila bi’ oštar kamen,
al’ ne bi’ marila za krvave otiske.
Možda, bi to bila, potpuna sreća.
Možda, samo previše sanjam.
Znaš, ponovo se nevrijeme iskalilo
preko mojih leđa,
dok sam navlačila srebrnu majicu,
masnice su se rascvjetale tragovima.
Kako grmljavina zna iz dubine zaglušit’ uši
natjerat mi oči, da gledaju oblake, u zbijegu.
Sve je tako prolazno.
Zakašnjelo.
Mlakost me ne može ugrijati,
al’ hladnoća i te kako zna zalediti do kosti,
svoja htijenja.
Fali mi mrva sreće, da je držim ispod jastuka,
u kosi, il’ čak na usni,
gdje govor mi se miješa sa govorom tvojim.
Ja ne postojim,
u njenim planovima, dok dlanovima
brišem, obraze od soli.
24.12.2023. Gračanica
