Pristigao je neizbježan tren.
Ne mogah udahnuti.
Plućne alveole mi se napuniše
praskavim delirijem,
a čelični mjehurići stigme
prigušiše zdravo rasuđivanje.
Nokautirala me epileptična
ekspresija slova
u koju nesmotreno zađoh,
istovremeno ne uviđajući
dugotrajne posljedice
asimetričnih insinuacija ateizma.
Svladaše me polusni
zabranjenog svjetonazora-
kriomice mrveći noćne more
prelijevanjem spektra
zelenkastih toniranja
unikatne strave preobražaja.
Poput titanskog obruča,
zlonamjerne konkluzije
smanjivaše hijerarhijske nivoe
obezglavljenih snoviđenja.
Ne smjedoh trepnuti.
Kroz okular prošlosti
izmjenjivaše se fundamentalno-mentalne slike uvreda,
protkanih kancerogenim smogom
otupljenja na bilo kakvu nježnost.
Nosnice mi bijahu
zatrpane barutom
piskutavih simfonija smrtovanja,
a na podužim se trepavicama
iskristaliziraše šokantni klišeji
nedostatnih životarenja.
Ne izustih niti glasa.
Poodavno naručiše vijence
za sahranu nepostojećih
glasnica učenjaštva,
kojima svojevremeno
opjevavah sonete
o panorami mrtve ljubavi.
Hodah rašivenih ožiljaka.
Odbojavah stotinke
do ulaska u dozivajuće-mramorni spomenik,
produžavajući ironiju
svakim idućim paranoičnim šapatom.
Uspostavljah balans
nad kartografskim putanjama
opsjednuća nevažnom osobnošću
i sipih crnim kapljicama
katastrofalnih stihovanja.
Ničim izazvana,
duša je napustila ovu
podvojenu kongregaciju ličnosti
što lakovjerno povjerovaše
u šarolike insinuacije proturječnosti.
Ispunilo se vrijeme.
Svi satovi ove planete
otkucaše dvostruko poklapanje.
Križevi na čijim plećima
upregnuti robovi
sagradiše sedam kontinenata,
sinkronizirano se raspuknuše.
Pristigao je neizbježan tren.
