Čekam – Admir Džibrić
Blijedo sunce da zaplovi nemilice horizontom,
po zelenom lišću pusti prah i skrije dah.
Zatreptala mjesečina magičnim okom
duši iznemogloj spali olovne puti sjaj.
Bijes gole stijene k’o santa leda se istopi.
Da ne trzam u sebi od ko zna kakvih još pitanja.
Utvara iz mraka jedva čeka da skoči,
vaskrsne avet crna razorenih svitanja.
Čekam.
Putevi ne mogu uvijek biti goropadni i strmi,
Iako okovi sve više stežu i desnu i lijevu nogu.
Čekam, k’o žedna pijavica krvi, slobodu.
(2016)
