fbpx
spot_img

Ljubav posle kiše

 

Otvori se nebo i prosu glinenu kišu
nosila je težak neki vonj
svlačila prašinu po prozorima
ne bi li ljudi progledali
i ako su kaljavi…

I bi nešto teško u vazduhu
ne znam tačno, da li u vazduhu
ili u našim dušama, što ne možemo
tačno da vidimo, sve primese
u toj kiši,što se sruči iznad grada…

Gde su one tihe letnje kiše
kad smo po baricama trčali bosi
i nismo bili kaljavi
samo sveže pokisli
nasmejani, laki kao pero
i nije nam bilo važno
kakvo nam je odelo!

U sećanju tom, nešto mi iznenada
probudi osmeh!
I podigoh glavu
pogledah u nebo!
Kiše više nije bilo
samo magla neka čudna je isparavala
dok je nebo iznad grada
sasvim mirno upalilo svoj fenjer
gde je slobodno rasejavalo po nama
crveno-purpurne zrake…
I znam tačno,
koji me je pomilovao po obrazu.

Lagano,
kao paunovo pero,
kao latica belog krina,
kao ljubav posle kiše…

12.05.2016

Dragana Andrić

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Dragana Andrić
Dragana Andrić
Na početku beše reč! Beše to da sam zavolela knjigu na početku mog života i to traje, nikada ne prestaje.Uz knjigu zavoleh i prirodu, toliko da je postala deo mene, koliko sam ja deo nje.Tako sam postala po struci biolog, po zanimanju turizmolog, po ljubavi ljubitelj dobre poezije, dobrog književnog dela, svega onog što podstiče na razmišljanje.I tako počeh i ja pomalo stidljivo da stvaram.Ništa posebno, poneka lepa reč o životu, o prirodi i ljubavi.