Trga me čopor
pobješnjelih vukova,
skidajući mi skalp
renesansnih
nijansiranja.
Takva su učestala
odustajanja-
maleni safiri
briljantnih ožiljaka
ispod vratnog pregiba.
Poučena operacijom
iz čije sam se narkoze
jedvice probudila,
skapavam o niti
čeličnih konaca.
Pradavno boravih u
šupljem kanjonu
zloslutne Lete,
s mnoštvom
namrštenih grobova.
Besramno me prozvaše-
ozeblom strvinom koja
svagdašnje ustaje;
bulazni kompliciranošću
i kristalizira zapetljane
žice iz tempirane bombe,
nedovoljno uzvraćenih
sentimenata.
Odnedavno sam
pjesnikinja-
nenormalnih slika
stravičnih
užasnoća.
Pišući vapim
za povratom duga,
sa značajnim potpisom
na marginama;
potopljenog parobroda
slojevitog mozga.
Gospodo,
bijah oteta
u nedjelju
poslijepodne,
s crvenim ružem
istom takvom haljinom
te neprekidnom traumom-
po rasječenim
jagodicama.
Alarmantnim
je prostorom
zabubnjala napose
etiketirana,
kužna,
izmoždena-
ali odviše
presuđujuća
petlja sudnjeg dana.
U taj se čas
oglasiše trube
četiri jahača
apokalipse.
Kažu da je netko
proklinjao nebesa
umorivši vjeru;
u skeletu
prebijenog djeteta.
Bože,
hitno zahtijevam reviziju
mukotrpne karme;
rastopljene po sinusima
izmasakriranog-
devetnaestogodišnjeg
zatajenja postojanja.
Nečovječno šutirana
u manipuliranom pregibu
kozmičkih zlostavljanja,
bijah zaljuljana
kosinom oskvrnjenih
relikvija pljuvanja
po čistoći-
vandalizmom
obezvrijeđenog platna.
No, usprkos
prebrođenim
nedaćama…
Kivno zatučena
isceniranom zasjedom,
ipak proslavljam identitet-
svevišnjeg tvorca
paralelnih svjetova.
Svojim lunarnim
ispovijedima,
neustrašivo otvaram
zakovana vrata-
(ne)dostižnog raja.
Preko mene
progovaraju drevni pisci
multidimenzionalnih
galaksija;
saliveni od vijenca
s dvanaest brončanih,
liturgijskih zvijezda.
Povrh svega,
ovdje sam da
isklešem inicijale-
tupog prevaranta
neuglednog držanja.
Nekako se
oporavljajući
kroz rečenične
konstrukcije;
tom niskom
ubojici
poručujem
jedinstvenu istinu-
nad preuzvišenim
proročanstvima…
Vidiš li?
Ne bojim te se,
pravda više nije
u mojim rukama.
