fbpx
spot_img

Lorena Kujek – Posthumna daktilografija

Trga me čopor 
pobješnjelih vukova,
skidajući mi skalp 
renesansnih
nijansiranja.

Takva su učestala 
odustajanja-
maleni safiri
briljantnih ožiljaka
ispod vratnog pregiba.

Poučena operacijom
iz čije sam se narkoze
jedvice probudila,
skapavam o niti
čeličnih konaca.

Pradavno boravih u 
šupljem kanjonu
zloslutne Lete,
s mnoštvom
namrštenih grobova.

Besramno me prozvaše-
ozeblom strvinom koja
svagdašnje ustaje;
bulazni kompliciranošću
i kristalizira zapetljane
žice iz tempirane bombe,
nedovoljno uzvraćenih 
sentimenata.

Odnedavno sam 
pjesnikinja-
nenormalnih slika
stravičnih 
užasnoća.

Pišući vapim 
za povratom duga,
sa značajnim potpisom
na marginama;
potopljenog parobroda
slojevitog mozga.

Gospodo,
bijah oteta
u nedjelju 
poslijepodne,
s crvenim ružem
istom takvom haljinom
te neprekidnom traumom-
po rasječenim 
jagodicama.

Alarmantnim 
je prostorom
zabubnjala napose
etiketirana, 
kužna, 
izmoždena-
ali odviše 
presuđujuća
petlja sudnjeg dana.

U taj se čas
oglasiše trube
četiri jahača 
apokalipse.

Kažu da je netko 
proklinjao nebesa
umorivši vjeru;
u skeletu
prebijenog djeteta.

Bože,
hitno zahtijevam reviziju
mukotrpne karme;
rastopljene po sinusima
izmasakriranog-
devetnaestogodišnjeg
zatajenja postojanja.

Nečovječno šutirana 
u manipuliranom pregibu
kozmičkih zlostavljanja,
bijah zaljuljana
kosinom oskvrnjenih
relikvija pljuvanja
po čistoći-
vandalizmom
obezvrijeđenog platna.

No, usprkos
prebrođenim 
nedaćama…

Kivno zatučena
isceniranom zasjedom,
ipak proslavljam identitet-
svevišnjeg tvorca
paralelnih svjetova.

Svojim lunarnim
ispovijedima,
neustrašivo otvaram 
zakovana vrata-
(ne)dostižnog raja.

Preko mene
progovaraju drevni pisci
multidimenzionalnih 
galaksija;
saliveni od vijenca 
s dvanaest brončanih,
liturgijskih zvijezda.

Povrh svega,
ovdje sam da 
isklešem inicijale-
tupog prevaranta
neuglednog držanja.

Nekako se 
oporavljajući
kroz rečenične 
konstrukcije;
tom niskom 
ubojici
poručujem
jedinstvenu istinu- 
nad preuzvišenim
proročanstvima…

Vidiš li?

Ne bojim te se,
pravda više nije
u mojim rukama.

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.