Sjedila je na podu, držeći vrelu šalicu čaja između prekriženih nogu i listajući časopis. Lijeva ruka je još uvijek pulsirala podsjećajući na ugodnu bol zbog nove tetovaže. Još jedna u nizu, podsmjehujući se prisjećala Njegovih riječi. Čupava krznena loptica dotrči kroz hodnik i skoči ravno u krilo rušeći pritom čaj.
– K vragu!
Trčeći do kuhinje kako bi uzela krpu da očisti taj nered, rukom okrzne okvir i staklo se razbije u tisuću komadića. Pogled joj padne na sliku tamnokose djevojke od 15- ak godina i velikog osmijeha koji je ostao zarobljen pod blicem fotoaparata…
– Voliš me?
– Volim.
– Želim da zauvijek ostanemo ovakvi!
– Kakvi?
– Pa ovakvi, no, mladi, bezbrižni, s punom kutijom cigara.
– Ha ha ha, ja hoću a za tebe ne znam.
– Nemoj se šaliti s tim, ne idem nikud, zauvijek ću ostati ovako mlada i ama baš nikad neću biti daleko od tebe.
– U tom slučaju se privuci bliže, odavde se bolje vidi.
– Jednog dana ćemo otići na Mjesec.
– Kad odrasteš, možda…
Odnijevši krhotine stakla, stala je promatrati svoj odraz u ogledalu.Kosa je kraća, ali i dalje tamna. Oči su krupne, ponešto umornije. Pogled više nije nevin, dječji, sad u njega zuri žena, nema više djevojke sa slike.
Ipak, jedno od njih dvoje je moralo odrasti. Drugo će ga, vjerujem, čekati makar na Mjesecu.
