fbpx
spot_img

Sasvim (s)lično: Da li ti je poznato?

Neka mi neko objasni kako se pojavi svaka sitnica posle samo jednog poziva? Kako se osećanja uviju u čauru i kao da ih i nema, a ipak su tu? Kontrolišu svaki tvoj pokret. Ti kao ideš dalje, srećan si, nema stega prošlosti, a to je u stvari sve što imaš. Tu nit prošlosti sa kojom si hteo isplesti budućnost. A ostao si bez pletiva i pletačkog pribora. Šta, pa zar ne možeš da potražiš novo? Novo… Ne ide to tako. Stanje uma i svetsti, stanje srca, ništa se tek tako ne menja. Svi mi čekamo čudo onda kad učinimo sve, a to sve postane ništa. I sa tim se nosimo. Borba je bila iscrpljujuća, hoćemo sad malo da odmaramo, da uživamo, malo da se nama ugađa. Ali ova stega ne prolazi. Ostaje poput malog parazita u našem organizmu. I s vremena na vreme uzrokovaće nam teške bolove. Da li postoji neko ko će da otkloni parazita? Ne, ne treba to lečiti, to treba istrgnuti i baciti, uništiti. Parazit čuva ta tvoja osećanja u čauri, ne da ga. Kako onda ostati otvoren za ljubav, novu ljubav? Eto, ja nemam odgovor. Vreme je valjda jedina konstanta kojoj se okrećemo. Kao, proćiće. I zaista sve prolazi, teče poput reke.

Fota : Jovan Pavlović

Stvar je u tome što mi i ne želimo da se rešimo parazita, jer nada nikad neće prestati. Zašto okrenuti leđa zauvek nekom ko je taj ili ta? Zašto zabraniti nešto sebi? Živećemo tako, večno u nadi. Dok nas ne odvede pravo pred taj prag. Dok nam taj neko ne dođe. Pa šta sad? Plešćemo neke druge priče i svakoj će da zafali ona glavna nit koju čuvamo u rezervi. Zlatna rezerva kojoj i ne možemo da priđemo. A ipak, sve će jednom da se složi, pa makar dobili samo kraj na kraju. Zaključak za koji tragamo na kraju priče. Poenta je da se u nekim stvarima ne treba dokazivati. Da se ponekad i ne treba boriti, pogotovo ne sa sobom. Pustiti znači stvarno pustiti. Ne činiti ništa povodom toga, jer čuda postoje i dešavaju se. To su one male, neprimetne stvari koje nam menjaju živote. Nikada ne treba izbegavati bol. Bol je stvaran i kad dođe neka boli, jer ako sve prolazi i to će. Lakše će biti kad prođe. I hvala svima koji su mi prouzrokovali bol, jer kad preživi bol čovek je jači, koliko god u tom trenutku delovao krhko.

Koštana Krneta
Koštana Krneta
Rođena sam jednom i tamo, a živim sada i ovde. Dom je tamo gde je porodica, a sreća tamo gde je harmonija. Verujem u ljude, verujem u neke bajke i verujem u pravu ljubav. Najveća ljubav su mi knjige i svaki njihov detalj, počevši od korica, papira i riznice reči koje su sklopljene u impozantne priče, pa sve do autora koji su tu u knjizi, vode nas kroz najrazličitije predele svoje duše. Svi oni su moji uzori i poznati i amateri. I sama volim da pišem. Pišem o svemu, o onome što vidim, osećam i želim. Pisanje je aktivnost koja oslobađa, rasterećuje i unapređuje. Još uvek nisam nikoga povela predelima svoje duše, ali to je svakako moj cilj.