Marama joj nije samo oči pokrivala, a i njih bi rijetko ko mogao da vidi kada bi moglo da se hoda zabrađenih očiju. Kad bi joj se marama iznenada opustila, žurila bi da je ponovo utegne kako joj ne bi vidjeli paralizom nakrivljena usta, kojih je lijevi kraj vukla neka sila nevidljiva zemlji, zaustavljajući joj riječ na polovini, zalogaj u grlu i osmjeh u začetku. Iza usana bi katkad provirilo ono nekoliko usamljenih zuba kao natrulo kolje na nekoj ogradi koja odavno ništa ne zagrađuje. Oči su joj uvijek bile kao posle dugog plača, i ako niko ne pamti kad je zadnji put suzu pustila, i ako je i na prvi pogled jasno kad je vidiš da je život samo putevima plača vodio. Te neke svoje zarobljene u sebe tuge i štapa nije odbacivala na svim tim putevima svojim.
Štap je uvijek bio sa njom, čak i u krevetu, jer mora da se bojala da će je i tu dok spava bolest još više ukliještiti u svoje stege da ni štap pored kreveta neće moći dohvatiti, ili da će joj ga neko u snu odnijeti, ili joj je kao predmet za uspavljivanje potreban bio, slično malom djetetu koje u tu svrhu koristi zvečku ili kakvu drugu igračku. Čudna je bila baba Ikonija, baš u tom dobu u kojem je i ja pamtim.
Kao djevojčica ostala je bez oba roditelja, oca je odnio rat, a majku bolest, a i baka joj je bila na putu ka svijetu u koji su se oni prerano preselili. Ali ta njena baka se još pomalo oslanjala o zemlju jednim štapom kao da se branila da u nju ne upadne živa onako pogrbljena. I opirala se dosta dugo dok mlada Ikonija nije sa srpom i motikom ušla na dno tuđe njive, da u moru klasja i svoj snop požanje. Rasla je podižući brata i obilazeći tuđa imanja i maštala da sa tim srpom i u svoju njivu uđe jednom, vidjela je kako pada klasje pred njom, kako se krstine zidaju, hljeb njen kako miriše, svo polje ljepota obuzima.
A onda je došao on, princ sa najmanjom njivom u selu, ali njena, mislila je. Kopaćemo je po dva puta ako treba, to će biti manje nego sam ih okolo iskopala, a sve za tuđi groš. I kopala je jedno ljeto, a već jesen odnese njega, osta joj njiva i dijete u stomaku. Dako bude sin da očevo ime i imanje ponese, nadala se… I bi sin. Ova kolijevka će ostvariti moju sreću, moju budućnost, ne, sva zla mi ne mogu ništa imam ja mog junaka i ratara, moga činovnika budućeg, žandar on ima da bude, ej, žandar, a majka se prošeta ponosno niz selo pa niz varoš. Mašatala je noseći kolijevku na leđima, pokrivenu dobro da ko kakvo zlo ne unese u nju, izbjegavala čeljad na putu, krila kolijevku u ugao iza šporeta od očiju posjetioca u jedinoj sobi. Nosila je kolijevku kao kakav teret – protiv teret svim drugim teretima koje je morala nositi i činilo joj se da joj ta kolijevka drži ravnotežu, da joj ona zaista pomaže, da joj olakšava.
Požurila je da ga oženi od četrnaest godina, neka mu krila rastu, neka se od njega razlete tići poljima zemaljskim, nek zaimaju, nek otkupe imanja sa šumama i njivama plodnim, sa izvorima, sa radnom čeljadi…
I gle, tek mu sedamnaest godina a dva sina guguču, golubići mali, ali eto ga ponovo rat. Opet mlada siročad iz te kuće krenuše teškim stazama sudbine predaka. A ona bi sudbine svoje bake, samo što bolest nju puno ranije spusti na štap nego babu što starost darova štapom, ali činilo joj se da je koristila babino iskustvo pa se štapom što bolje snalazila. Sa tim štapom je doštapala do životnog uspjeha dva svoja unuka. Iškolovani, dobro zaimali, pokušaše joj pružiti udobnos, ali sva udobnost njena je bila u njenom štapu.
A nađoše je jutros u krevetu sa štapom prigrljenim, štapom koji, pričala je nevjerovatno liči na onaj bakin.
