Dok zrelost mi se uvlači pod kosti
slušam komešanje zvuka, ubrzanog srca ritma,
u svečanom ruhu, prosuta slova pjesme
nisu nepoznanica, enigma,
prkose neprestanoj goloj i bosoj glazuri,
Izranja...
Svake godine bar tri puta mijenjam oči
Jer umiru stalno sa onim što nestaje
Pa ih prišivam na košulje i kapute
Koje pravim od sopstvene kože
Svake godine...
Neka kapa sunce
po izvajanom putu
i pokrpi šupalj oblak
zaustavi kiše.
Bez očiju misli će mi poći
na uranke divljih zora.
Na smrznutom krovu
golubovi već gube kljunove
i perje.
Tiha vatra...
Trenutak samoće, potreba,
odlikuje jednostavnošću,
izmučeno lice skrivala je delimično
na pozadini plavog neba,
ipak, ljupka kao anđeo.
Kad je pisala, lakše je disala,
isceljujuća toplina u srce se slivala...
Raznosi me
sila gravitacije,
nagoveštava
još jedno traganje.
Osećam se
kao Zemlja
izgubljena u prostoru,
jer
nedostaješ mi Ti,
ali i vreme
koje nikad
nećemo
potrošiti zajedno.
A veo?
Njega gaze nestrpljivi ljudi,
belinu menja boja samoće.
Umorilo i mene...
Ako si u stanju da iza teških oblaka naslutiš sunce, iza bijesa manjak ljubavi, ispod ljubomore nevjeru u sopstvene potencijale, iza svakog zašto-barem jedno...