Nekada je zaborav i od metka
brži, kažu – ajde sve iz početka,
opet voli kao da ljubav nikad
neće da zaboli.
U svemu njoj traži sjenu,
pokloni se liku njenu,
jer i ljubav bivša
ima svoju cijenu.
Nekad bijela sreća, srca
sjenka sa zadatkom da ljubavi
leđa štitom svojim čuva.
A na hartiji mi svakoj
po jedna ćuti sjena.
Svi se mole da ljubavnom zvonu
njine oči ne odole.
Kroz maglu vidim tebe
i sebe,
jer cvijetak ljubavi
dio je mene
i oka moje sjene.
Znam da zaborav često biva
brži od metka,
ali ipak se pitam kako
ljubav vratiti na tačku njenog početka,
i ova sjena kao da od ljubavi se ježi
i od nje bježi,
ružne pravi grimase
i zaista ne znam ko će ljubav
i mene
od bijega da spase?
Željeh jednom da me ljubav
za srce svojom strijelom oštrom
ugrize do srži,
u blažensvo bijeg da nema reprize.
Od ljubavi meke ostale su samo
dvije sjenke neke, prazne i daleke.
Nazrem u daljini njihova leđa,
al' sad briga je njih šta to dušu
zaboli i vrijeđa.
Kod Boga ištem duši lijek,
da prebolim u sjenke bijeg.
