Kad su se krajem osamdesetih počeli uvoditi kompjuteri u široku upotrebu nismo ni sanjali što će iz svega nastati. Kako će se to odraziti na nas same. Život nam se ubrzao za 200 %, obaveze još više, oduzeli su nam bezbrižnost, uništili mnoga zanimanja. O tome koliko novca su odonda zaradili neću, jer se vidi tko su najbogatiji ljudi na svijetu. Sve se promijenilo. Nema više čekanja poštara, da nam donese važno pismo. Na poštu odlazimo sve rjeđe, i ne zbog pisama. Nema više ni pisama koje mirišemo da bi osjetili onu koja ga je pisala. Tehnika je ubila romantiku. Sve je sad, pa sad. Opteretili su nas raznim pinovima, lozinkama, QR kodovima i koje čime. Zarobili su nas obavezama…
Ne daju starcima da imaju mirnu starost. Još prije pedeset, šezdeset godina u mom rodnom gradu, moji bi sadašnji vršnjaci, dakle stariji ljudi, mirno sjedili na ulici razgovarali, prepričavali ono što su čuli od drugih u dućanu, kavani, na radiju, u novinama..
Sjedili bi na klupama koje je skoro svaka kuća imala ispod drveta pred kućom, koje je imalo višestruku namjenu, pravilo hlad i štitilo od pogleda znatiželjnika ali i služilo za komšijske divane. Nisu ljudi tada kukali kako se teško živi, pokrivali su se s onoliko koliko su imali. Pričalo se o zdravlju, tegobama za koje su manje više svi znali, ali onome koji je o njima pričao, činilo se, bilo je lakše, a ostalima utjeha da nemaju samo oni probleme, da samo njih ne bole križa ili zglobovi. Da se samo njima ne vrti kad su omorine i ne sijevaju kosti na promjenu vremena.
Nije se pričalo o politici, koja tada nikoga nije zanimala, nije se ni previše tračalo, iako se znalo sve o svakome. Možda bi se kratko nekim ispirala usta, ako bi zbog nečega došao u žižu interesa, pa bio on jedan od komšija, sugrađana ili netko široko poznatih. A komšije su se skupljale kod onoga tko je prvi izašao na ulicu i sjeo na svoju klupu. Ponekad su se u ulici, ispred nekoliko kuća okupljale manje grupe komšija, jer pod jedno drvo ne bi stale čak i ako su iznijeli hoklice ili šamlice. A i razgovor u velikom društvu nije moguć. Kasnije bi neki prepričavali o čemu su oni u drugoj grupi pričali, i svi bi znali sve. Bili su to kako se govorilo slatki razgovori, bilo je i šala i viceva. Bilo je i hvale i samohvale, priče o tome čije je dijete nešto važno učinilo, dobilo posao, napredovalo u službi ili unuče bilo odlično u školi. Bilo je i samohvalisanja, znalo se to, ali poštovali se komšiju i tek ponekad nakon divana baba bi rekla djedu: A što se ona Mara nahvalila… Pa kad nema tko da je hvali, rekao bi deda i tu bi prestala diskusija oko onoga o čemu se tok poslijepodneva pričalo. Malo ljubomore uvijek je bilo. Večeralo se odslušalo zadnje vijesti na radiju, rijetko je tko imao televizor, i otišlo spavati.
Ponekad bi see komšije oko sitnica sporječkale, a sutradan bi se sve zaboravilo. Pa ipak bilo je komšija koje su živjele u zavadi. Bilo je uvreda preko kojih se nije moglo prijeći.. Kakve su to uvrede bile nije se pričalo, a nije bilo ni važno, poštovala se ta vrsta privatnosti.
Danas ne postoje klupe na ulicama, nema ni onog drveća, ni komšija koje dangube. Danas su svi na internetu, a ako nisu, kao da ih ni nema. Pa ako se slučajno negdje sretnu padne usputno pitanje:
-Gdje si, ne viđam te na internetu, je l’ sve u redu?
-Ma u redu je, samo nemam kad. A ustvari dosadilo mu je da bulji u ekran i čita što drugi pišu.
Zarobili su nas kompjuteri, pa ne dižemo glavi iz ekrana. Čini se da ćemo se u njih i pretvoriti.
Eto i ja sada pišem na svome mobilnom telefonu, jer dok uključim kompjuter pobjeći će mi neka misao. Sve se ubrzalo, pa i zaboravnost. I ja sam zarobljenik tehnike. Idem linijom manjeg otpora. Umjesto da pišem olovkom na papiru i kasnije to prepišem, ja koristim napredak tehnike i pišem direktno. Trošim svoje dragocjeno vrijeme, umjesto idem do grada na kavu, da udahnem život ili da odem do jezera na kupanje i možda tamo sretnem nekoga poznatog, ako mu nije glava u mobilnom, pa prodivanimo kao nekada naši stari. Tema se uvijek nađe. Bar danas toga be nedostaje. Okruženi smo sportom, tračevima, tragedijama, klimom, ratnim opasnostima, politikom koja ništa ne valja, a možda spomenemo i kakvu knjigu ili film. Važno je da nismo u kući s ovom kutijom koja nas je uvukla u sebe i nam uzela sve, a najviše vrijeme… Sve možemo nadoknaditi, ali vrijeme nećemo nikada.
