Sve je prolazno čak i noću,
ružne misli, crne slutnje.
Sa tim ja se pomiriti hoću,
i očekujem sad vječne lutnje.
Prolazi sve što imadoh,
i oni zadnji, ugasli...
Dok se nebo
prosipalo po kosi
a Dunav
plovio u oku...
poklanjao si mi
bisere...
svog pogleda,
osmeha,
nežnih reči...
a ja sam ih nizala
u ogrlicu
sreće...
Evo je...
i sad nosim
u očima,
na usnama....
i u srcu...
Bujica suza sliva se niz lice...
Kišne kapi podsećaju na more laži
izgovorenih reči, prodrlih u dušu da boli...
Pokušavaš da spavaš i odsanjaš
izvesno vreme što leži...
Nikada nisi dozvolio
da postanem tvoje nešto.
Kada ti tuga ispuni oči,
kada osmeh odleprša sa lica,
uvek sam tu.
Na mome ramenu
nežnom poput svile
ostavljaš uzdahe,
onako usput.
Često zaboraviš
svoje meke...
Poklanjam ti pesmu nedostojnu,
Jer si važan mojoj tužnoj duši
Svakog puta kada te s’ drugom vidim
Moj se svet u mračni bezdan sruši
Iako me ne znaš-...
Počinjem priču o vremenu koje nije drugačije niti će biti od onoga što dolazi i prolazi. Možda će nekome djelovati nevjerovatno, čarobno, u krajnjoj...
Da kažem da te volim slagao bih mnogo
jer to što osećam ne može se reći,
planinski je lanac pod nebeskim svodom,
inicijalna kapisla ka mojoj sreći.
Da...
Ne umem više da
hodam po zvezdama,
odrastao sam naglo
i detinjstvo mi
u sećanju gasne.
Evo, već tri leta
pokušavam srce
da prodam.
Neće ga niko.
Prazno i presahlo
od čekanja
za lastama...
Tajno moja zaključana
usred srca, sa sto brava...
Pesmo – tajnom napisana,
od mastila Neba – plava!
Rascvetavaš moje usne,
kad je tmurno – vedriš lako,
pa su oči pune...